Prepusti se, tik pred moment kad te razum savlada.
Udahni život duši gladnoj stvaranja.
Zamrzni vanvremeni tren dok, poput nabrekle arterije, jedno za drugo pulsiramo.
Svjedočimo postojanju sile koja je kadra svijet da stvori.
Natjera prirodu da buja.
Sve drugo blijeda je kopija, to i sam znaš.
Pa, čak i život, pažljivo iskrojeni.
Kvalitetan, stari, kaput koji ti je žao da baciš.
Slutim, iza siline tog trena stoje obećanja svih prošlih i budućih života u kojima smo se nalazili i u kojima ćemo se ikada naći.
Nedovoljno mudri da se jednom istinski damo.
Ostavimo sujetu, ego, obećanja, ugovore među dušama sklopljenim.
I da se više nikada ne tražimo.
Nećemo, valjda, ponovo umrijeti?
Izmoreni od nedorečenosti i titraja u stomaku.
Valjda se nećemo ponovo roditi, opet sresti, i nehajno dotaći?
A onda hodati po krugu pakla, kuda se kreću svi oni koji se nikada u pravo vrijeme nisu dali.
Pusti mi se, tren prije nego što te razum savlada!
Da bar saznamo kako izgleda pulsirati u istom ritmu trena, dok se svijet stvara.
Kad sve ono naučeno i naslijeđeno zajedno sa svilom sa kože sklizne.
A duše ostanu čiste.
Tada će sve biti jasno.

Advertisements

U djevojačkoj sobi prošlost, sadašnjost i budućnost znaju da se pomješaju, zbune me, vaskrsnu davno zapečaćene uspomene u pismima i na kasetama koje sam odložila u kovčeg. Vremensku kapsulu koju nikada nisam trebala da otvaram.
Fotografije, riječi ispisane rukom na hartiji prije digitalnog vremena, one koje su poštom putovale danima, pa ih nismo lako ispisivali. Pisali smo samo one riječi za koje smo znali da će vrijediti i za deset dugih dana kad ih pročita onaj kome su upućene.

Ovdje ožive davno zakopane nade i očekivanja zbog kojih sam otupila. Prisjete me na treperenje unutrašnjosti organizma koje, godinama unazad, ne osjećam više. Preispitujem se kako, kada i zbog čega sam izašla iz te faze razvoja i dozvolila da me život samelje i napravi od mene jestiv odrezak. Podnošljiv za sebe i druge.

Poželim da udahnem sve to još jednom. Živim još jednom. Osjetim se živom dok mi venama kulja pročišćena krv i udara mi na obraze.
Udahnem duboko. Odmaknem se od kovčega u kojem leže uspomene. Obećam sebi da ću jednom da ih spalim i pošaljem u prošlost duhove. Izađem iz djevojačke sobe i zatvorim vrata.

Prošlost više nema ništa sa ovim što sam danas.

Ako si u stanju da iza teških oblaka naslutiš sunce, iza bijesa manjak ljubavi, ispod ljubomore nevjeru u sopstvene potencijale, iza svakog zašto-barem jedno zato, čuvaj to.
I čuvaj se.
Navuci barem jedan sloj zaštite.
Koliko god da vidiš ono što nije jasno na površini, to je njihovo, a ne tvoje. Jer će onim drugim, vidljivim dijelom sebe, iz petnih žila nastojati da otisnu svoj pečat na tebe. Da te promijene.
Ne možeš mijenjati svijet pukim razumijevanjem. Pogotovo ako ne dozvoljavaš sebi reakcije po mjeri tuđih postupaka, već nalaziš opravdanje za svaku glupost koju s razumijevanjem primiš.
I dok se okreneš, obolio si.
Čuvaj se.

Ne pripadam ovdje.
Duša mi je mnogo šira od najširih obruča kojim me stežu, dajući mi slobodu po sopstvenim, skučenim aršinima.
Mogu da nestanem i stvorim se na bilo kojem dijelu zemlje.
Ili oblaka, ako to poželim.
Taj dio duše ne oblikujem. Ne usavršavam.
Maleno parče njeno izvor je svega što ja jesam.
I sasvim je u redu ako me ne razumiješ.
Jer, ne pripadam ovdje.
I nikada nisam.

Nikada

 

Nije zaboravio, nikada.

Istinu i tišinu.

Kad mu je pomjerila tlo pod nogama.

Rušenje zidova iza kojih se krila zbilja.

 

Nije oprostio, nikada.

Riječi surove – volim te.

One što sijeku preciznije od noža. Po sred duše.

Otvaraju put do srži, mekane poput pamuka. Ogoljene.

Zatrpavaju staze utabane. Poznate.

 

Nije je volio, nikada.

Kao cjelinu. Poput dijelova njenog bića koje je obožavao.

Koje njegov izvježbani um nije uspio da sklopi,

U samo jednu ženu.

 

Nije razumio, nikada.

Da je jedino kraj njega bivala cijela.

Nije mu objasnila, ni samoj sebi nije znala.

Otkud ispunjenje bez dodira?

Strast bez poljupca.

Žudnja za nečim čega nema.

 

Ni ona nije razumjela, nikada.

 

Tatjana Kuljača, 10.07.2018.

Zima je ove godine potrajala. Dosadili smo jedni drugima poput ledenog vjetra koji danima ne prestaje. Ponestalo nam je ideja za igru i izmišljanje zabave. Po prvi put su mi se crtaći popeli na glavu. Televizor najviše volim kada je ugašen. Stiglo je i dugo očekivano proljeće. Isprva prilično zubato, a sad već pravo ljeto. Čini mi se da se nikada nisam ovoliko radovala proljeću! Djeca van kuće a TV uređaj ugašen. Milina.

Kada mi dopuste da budem sama i u tišini, to vrijeme iskoristim za maštanje. Zadnjih dana duša mi je u Toskani, dok djeca oduševljeno jurcaju livadom prekoputa kuće. Sanjarim o njenim vinogradima, nevjerovatno lijepim zalascima sunca, kamenim ulicama Firence, uličnim prodavcima svakojakih drangulija. Trg ispred crkve Santa Croce na kojem sam nekada sjedjela i posmatrala ljude. Oduvijek me zabavljalo da razmišljam o tome čime se bave, u kakvim su odnosima, šta im se u mislima nalazi. Bez stvarne potrebe da saznam njihovu priču. Cijele romane sam stvorila u glavi sjedeći tu. Nisam zapisivala. Kamo sreće da jesam!

Odlutam i u neku drugu realnost. U magičan svijet duhova prirode. Zamišljam kako vile pomažu biljkama da rastu. Kako se kriju da ih ne bih otkila. U svojim fantazijama prevazilazim i najmaštovitije dijete. Ponekad sjednem na zemlju i ,,puštam korjenje’’. Budem biljka. Drvo. Osjećam puls Majke Zemlje. Vraćam se sebi. Dišem. Bivam. Zapisujem. Ideje koje mi dolaze ne ispuštam lako, kao one ispred crkve Santa Croce. Znam da mi dolaze sa razlogom, svaka pažnje vrijedna. Zbog toga ne moram ni da idem negdje da bih putovala. Odem daleko na samo treptaj odavde.

Nikada nisam vidjela vile. Barem ne običnim vidom. Ali, vjerujem da one postoje, više nego kad sam bila dijete. Cijeli jedan svijet nam je pred očima skriven. Najnevjerovatnije priče mi dolaze nepozvane a dijete u meni se raduje. Već neko vrijeme mu ne govorim da treba da odraste. Da se uozbilji. Bitno je samo da su vrata između svijetova otvorena i da smo spremni da ih prihvatimo. Često mi slike dolaze kada ih uopšte ne izazivam. Dok se nalazim u onom stanju između sna i jave. Tada je racio najtiši i popušta pred fluidnim svijetom čarolije.

Opametila sam se. Držim notese svuda po kući. Zapisujem. Stvaram. Što više prihvatam, više priča mi dolazi. Vidim ih u slici. Smjenjuju se kao na filmu. Svaka priča nekada je bila slika. Zvuk. Stvaranje jednog svijeta ili prihvatanje onoga što nam Kosmos pošalje na najneobičniji način može da promijeni tok života. Šta ima veze koliko godina imamo? Ne moramo da maštamo samo o boljem životu i stvarima koje bi nam uljepšale svakodnevicu. Ponekad je dovoljno da udahnemo duboko i izgubimo se na trenutak.

Nedavno sam saznala da postoji terapija bajkama. Da nisu tako djelotvorne ne bi se ni nauka puno njima baktala. Ljepota čarolije je u tome što nam je svima dostupna kad isključimo um koji nam ponavlja kako nismo normalni i kako nas realnost čeka iza ćoška da nam lupi šamar. Ne trebaju vam terapeuti da biste se iscijelili bajkama. Dovoljno je malo mira i osmjeh unutrašnjem djetetu. Da zna da ga niste zaboravili. Dozvola sebi da je u redu ostati dijete iznutra.

Koristi vučiji sluh. Da li znaš da čujemo mnogo bolje kada zatvorimo oči? Igra je posebno zanimljiva u prirodi, daleko od gradske buke. Zbuni lako splet zvukova koje zbog vida zanemarujemo. Shvatimo ubrzo da cijeli jedan svijet diše i živi pored nas. A mi ga ni ne primjećujemo. Kladim se da ste svi imali vučiji sluh kao djeca, a da ste vremenom na njega zaboravili. Dobra vijest je da se može pokrenuti kadgod to poželimo.

Budi dijete ponovo. Isključi se nakratko od svega. Mutiraj i skloni telefon. Ne viri svake sekunde na ekran. Posebno u danima kada ti malo šta ide od ruke. Tada smo sebi najpotrebniji.

Probaj. Možda ti život krene sasvim drugačijim tokom. Bar meni jeste.