Da nije toliko blagotvoran, prvenstveno za živce, pa onda za liniju, ne bih o tome pisala. Skoro sam riješila da ponovo krenem na trening. Ali šta izabrati? Sa idejom da vježbam kod kuće sam se pozdravila odavno. Em što me drži cijela 3 dana, em mogu da odmaram kad hoću, a da ne pominjem djecu kojima je to jako zabavno, pa iskoriste svaki momenat da se provuku ispod mene, ili skakuću okolo tražeći ovo ili ono. Opcija vježbanja kod kuće je otpala u startu. Morala sam pronaći neko rješenje jer je salce počelo da uzima maha izazvano prekomjernim unosom slatkiša. Znate, bolje da ja pojedem nego djeca! To je loše za njih! Vadite li se i vi na ovo?

Situacija je postala alarmantna kako nam se primakla sezona slava, Nova godina i Božić. Slatko, slatko, masno, masno, pa slatko. Detoks pa sve u krug.

,,Danas počinjem!’’, naprosto sam odlučila dok sam spremala djecu za školu i vrtić i osjetila kako mi vrh stomaka dodiruje rebra. Zasmetalo je. I tako, odluka je pala kad sam grabila da dohvatim sinovljeve cipele iza ormara. Kako to kod mene biva, da ne bih odustala, provjerila sam koji treninzi su mi dostupni. Cardio Boks. U istom terminu kad i ćerkin čas baleta. U zgradi do. Boks. Ja i boks?! Nespojiva kategorija. Nisam se mogla zamisliti kako mlatim po vreći i ne izgledam urnebesno smiješno. Kao kengur koji se tuče. Ipak, pomirila sam se sa tim da, ukoliko ne želim da sto puta u toku sedmice palim auto i razvozim što sebe, što djecu, moraću da probam, pa makar poslužila drugima da se nasmiju.

I tako, krenem. Uzmem bokserske rukavice i zaputim se na trening. Zagrijavanje… navuci rukavice.

,,Idemo! Brzi direkt! Aperkat! Kroše!’’

A ja kao Alisa u zemlji čuda. Ne vidim razliku između ova tri pokreta. Mlatim po onoj vreći kao sumanuta. Srećom, drugi su usmjereni na izbijanju vazduha zamišljenim protivnicima. U jednom momentu sam se opustila počela da zamišljam svog protivnika. Mislim da je i zadnja kap ljutnje, nervoze, gorčine i tuge isparila iz mene. Udri Tanja, navali, razbij, ti ćeš meni da kažeš?!, evo ti za ono, za ovo I ono drugo! Ko neće da večera? Na kupanje bre, mrdajte! Jedi tu boraniju, pasulj, grašak! Šta nećeš, vidiš li kako sam jaka? Kad sam izređala sve i izduvala se dođe kraj treninga. Kakva crna meditacija, duboki udisaji, smirivanje?! Nama je potrebno da izbacimo sve i da od tempirane bombe postanemo mirno more (barem dok ga vjetar ponovo ne uzburka).

Ja sam Roki Balboa. Snažna kao stijena. Dobro, malo ljepša od Rokija, al’ me razumijete. Mislim da su mi svih ovih godina trebale samo bokserske rukavice i vreća. Da se ispraznim kad god sam bijesna, ljuta, tužna, razočarana.

Razmišljala sam šta da vam poželim za Novu godinu. Nađite svoj izduvni ventil i ne zadržavajte emocije. Niko od nas to ne može dugo da radi, a na kraju puca po svim sastavnim dijelovima. A osim toga, zar želimo da nam djeca rastu uz nas koji se samo pretvaramo da je sve dobro da je potrebno da samo mislimo pozitivno a problemi će da nestanu sami od sebe. Pa kad porastu misle da su nenormalni ako nisu u stanju da se izbore sa negativnim emocijama. Jedino što tako uradimo je da ih zakopamo i pretvaramo se da ne postoje. Odajemo utisak da se mi lagano nosimo sa svim izazovima. A istina je sasvim drugačija. U redu je izvikati se i udarati, psovati kad nas djeca i oni koji bi nas okarakterisali kao ludake nisu u blizini.

Zbog toga nabavite vreću i bokserske rukavice. Pustite neku muziku koja vas tjera na mrdanje glasno, najglasnije, da vas ne čuju kad izgovarate ružne riječi. Raspalite po vreći. Bolje nego po partneru, djeci, rođacima i komšijama. Ili prijateljima sa društvenih mreža.

Nakon dobrog treninga sve mi lakše padne. To vam dođe kao psihoterapija nakon koje, kroz par mjeseci, izgledate bolje. Postanimo zgodni Roki.

 

 

Advertisements

Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili nešto kraće, modernije – Una, Mia, Tea. Imala bi plave uvojke koji bi joj nestašno poskakivali dok raširenih ručica trči nasmijanom licu ispred sebe. I toplom zagrljaju u kojem sve dječije brige nestaju, a tmurne misli odraslih se tope. Možda bi ti uvojci bili smeđi, ili zift crni. A oči zelene, vrijedne više od hiljadu smaragda. Neprocjenjive. Ili tamne kao noć u kojoj ne razlikuješ dva tamna polja koja se dodiruju. Ruke bi joj bile jednako nježne i mekane, pune ljubavi bezgranične.
Možda bi bila poslušna. Ili tvrdoglava. Svakako bi te iz tvog svijeta izmjestila na ovaj ili onaj način. Pomjerila bi ti granice kao da su od gume sačinjene, a ti si mislio da su čelične, neprobojne. I kad bi najljući bio sjetio bi se da je od tebe nastala. I da sasvim sigurno ima onu tvoju nezgodnu narav kad nešto silno želiš. Oprostio bi joj, dakako. Svaki put, prije nego što bi joj dao da to vidi.
Zaljubila bi se, jednog dana, sasvim sigurno. Na trenutak bi prestao da budeš centar njenog univerzuma. Postao bi ljubomoran na njenu ljubav prema nekom tamo klipanu koji se usudio da joj otme srce. Boljele bi te njene suze neutješne i ne bi joj mogao objasniti da niko nije vrijedan njene tuge, jer je za ljubav stvorena. Da voli i bude voljna. Kako ljubav, nikako, ne treba da boli. Iako znaš da se bez toga ne raste i da će biti još njih zbog kojih će plakati. Utješan, što će i to jednog dana prestati. Moleći Boga da nađe svoju sreću. Čovjeka koji će znati da cijeni tvoje blago. Ili da, jednostavno, bude srećna, pa makar ostala sama.
Postala bi naučnica. Učiteljica. Frizerka. Domaćica. Nije ti to ni bitno. Imala bi život kakav je željela i u tvojoj mašti, jednog dana, na svijet donijela unuke. Oni bi ti širili ruke i obasipali poljupcima, ogrijavali osmjesima. Grlili bi jako, najjače – da pukne! Opraštao bi im sve one nestašluke zbog kojih si nju nekada kažnjavao, a njih bi još i branio od nje koja ih je rodila. Pravdajući ih da su samo djeca i da su još mali da bi naučili. Trpeći njene namrštene obrve zbog čokolade, krišom tutnute u dječije ruke, pred ručak. Znao bi da će ona jednog dana da razumije tvoje izbrisane granice preko kojih nekada prelazio nisi, a sada se pretvaraš da nikada nisu ni bile tu.

Njena djeca bi stvorila svoje porodice. Bilo bi ih deset, petnaest, pa možda i više. I puta toliko osmijeha, zagrljaja, ljubavi i radosti. Iskre koje podmlađuju dušu. Da ne pominjem generacije koje bi potekle od njih, baš kao što je ona od tebe. Krv tvoje krvi. Iako bi prezime mijenjale kako bi u novi dom ulazile. Loza tvoje porodice plela bi se koz potomke njene i tvoje. Nebitno je čije ime nose.
Zvala bi se Jelena. Marija. Milica. Ili drugačije. Da je samo dobila šansu da bude tvoja kćer. Da ti prezime nije bilo bitnije od svega ovoga što bi uz nju prirodno došlo. I sigurna sam da je ne bi zvao “tuđom večerom’” već kod prvog osmijeha koji bi ti kao beba uputila. Privio bi je na grudi i topio se, dok god i misao o mogućnosti da bi možda bolje bilo da je bila muško. Bila bi tvoja kćer. Tvoj ponos. Ljubav.
Ne zove se ni Marija, ni Milica. Una ili Lea. Ona je jedna od preko 3000 žena kojih u Crnoj Gori nema. A koje je Bog poslao na zemlju. Nekome je bilo bitnije šta joj se kroz život, nakon imena, piše. I čijom se zove. Tri hiljade ljudi, odraslih i, reklo bi se razumnih, nalik drugima, odlučili su da prekinu trudnoću i tek započeti život koji pulsira u utrobi, samo zato što je sudbina odredila da bude ženskog pola. Ne mogu a da se ne zapitam, kuda naše društvo ide? I šta nam je bitnije od potomstva, kojeg god pola bilo? Koju ulogu smo se drznuli da odigramo kada odlučimo da prekinemo život jer nije ispalo onako kako mi to planiramo? Čak ni Bog nije toliko surov. Jer da jeste, ljudi bi odavno prestali da postoje. Ne bi bilo žena kroz čije utrobe bi se nastavljala loza, tvoja ili tuđa.
Moje riječi nastale su u grču mučnine na samu pomisao da je na svijetu i dalje bitno kojeg si pola. Da ti to odrđuje vrijednost i da li ćeš, uopšte, dobiti šansu da živiš. Kampanja #Neželjena se bori protiv selektivnih abortusa u Crnoj Gori. Nemojmo ćutati. Možda zbog jačine našeg glasa jedna djevojčica dobije šansu za život.
*Zove se Sofija. Ima kosu smeđu i oči kojima boju ne mogu odrediti od rođenja. Duboke, kao da kriju nedokučive tajne svemira. Osmijeh joj je širok, a smijeh glasan. Željela sam je dugo prije nego što je odlučila da se ušuška u mojoj materici. Ona je moja voljena kćer. Željena, najželjenija.

 

Izvor: Gracija

Noć u kojoj sve dobija smisao može da osvijetli i najnejasnije kutove duše. Kao kad imaš slagalicu čije dijelove nikako da uklopiš, a onda pronađeš djelić koji ti nedostaje i slika se sama sklopi. Ima dana kada ti nikako nije jasno zbog čega ti stvari izmiču iz ruke. Ljudi. Dešavanja. Ljubavi. Većinu vremena mislimo da pravimo izbore radi izbora, a zapravo je taj izbor samo skretnica do puta kojim trebamo da idemo.

To što sam se, sa svojih 18g ,,smrtno’’ zaljubila u jednog dečka odvelo me na fakultet u tom gradu. A fakultet odredio posao i mjesto u kojem sada živim, imam porodicu i pišem. Da li mi je bilo jasno zbog čega sam se tako zalijepila za njega? Nije. Čak sam i samu sebe osuđivala zbog načina na koji sam odabrala svoje zanimanje. I bilo me, u najmanju ruku, blam da to samoj sebi priznam. To što sada pišem, mogu da zahvalim njemu. Da ne bi njega, vjerovatno ne bih ni pomislila da studiram fakultet koji sam upisala. Ne bih došla ovdje za poslom. Niti bih upoznala svog sadašnjeg supruga. Ovo dvoje djece koja su me inspirisala na pisanje u kojem toliko uživam ne bi postojala.

Najzahvalnija sam onima koji me nisu htjeli. Koji su me odbili za bilo šta. Da nije bilo njih i njihovog crvenog svjetla, ja ne bih bila na mjestu gdje sam. Zahvaljujući nekim ljudima koji su bili toliko štetni po mene da sam zbog njih plakala svakog dana, nikada ne bih naučila da cijenim mir koji sam poslije čvrsto zgrabila.

Naučila sam, vremenom, da se oslanjam samo na sebe. Da više osluškujem ono što mi duša govori, a manje druge koji misle da je nešto dobro ili loše za mene. Ono što me je boljelo je odsustvo podrške od ljudi za koje bih i ruku u vatru stavila i bila tu za njih da vičem i plješćem iz prvih redova najjače što mogu! Ali, hvala i njima. Zbog njih sam naučila da ne očekujem previše, čak i od onih koje u zvijezde kujem. Na svom putu sam sama. Zbog njih koji nisu bili uz mene kad mi je bilo najpotrebnije svakodnevno sam sretala druge ljude koje nisam zadužila ničim, a opet su tu. Duvaju svom snagom vazduh iz svojih pluća u moja jedra. Čine da ne gubim vjeru da ovo što radim nešto znači. Da se u mojim riječima prepoznaju. I da su podstaknuti na maštanje i želju da uljepšaju sebi dan i život.

Da me onaj za kojim sam izgarala tiho, u sebi, zagrlio i poljubio onda kada sam to najjače željela, bilo bi isto kao da nisam upoznala onog u kojeg sam se do ušiju zaljubila i odredila sebi pravac u karijeri, samo da bih mu bila bliže. Ne bih danas bila ovdje. I ne bi bilo prilike da imam život koji sada živim.

Kristalno jasno postade večeras sve ovo, dok sam milovala ruku sina koji je lagano tonuo u san. I gledala nju koja je već odavno odlebdila u zemlju snova. Život nam ne određuju toliko otvoreni putevi, koliko crvena svijetla na semaforima. Znakovi zabrane. Mrak od kojeg bježimo. Tuga zbog koje grabimo ka sreći.

Čak i kad te sjeta uhvati pitajući se kakav bi ti život bio da si napravio drugačije izbore, samo pogledaj oko sebe. Vjerovatno da to što vidiš – ne bi postojalo. Možeš li da zamisliš svoj život bez toga?

 

Čaroban dan je iza mene… U predivnom ambijentu Life Club Integra na Adi Ciganliji održan je drugi dan Festivala Roditeljstvo Novog Doba sa sjajnim predavačima i fantastičnim organizatorima! Toliko divnih bića na jednom mjestu a svi sa jednom istom misijom ,,OSVIJESTIMO” ko smo, šta smo, šta radimo, koje izbore imamo i šta biramo. Odavde je krenulo da klija sjeme svjesnosti u roditeljstvu i srce mi je puno kad vidim da je sve više ljudi zainteresovano za temu svjesnog roditeljstva, koja počinje sa odlukom da postanemo roditelji. Mi smo ti koji pravimo revoluciju svjesnosti i sve više nas se budi i shvata bitnost svega onoga što uradimo, kažemo, pomislimo i onoga kako se osjećamo. Kao što danas reče dr.Mira Sovilj, odlukom da postanete svjestan roditelj i da imate pravo na izbore utičete ne samo na svoj i život svog djeteta, već i na destet narednih generacija! Presrećna sam jer je i moja tema ,,Aware Prenting-iscjelite i osnažite svoju porodicu” naišla na sjajan odziv i predivne reakcije! Kad predavač prepozna da probudi iskru u onome do koga nastoji da dopre- nema sreće veće od te.
Hvala Jasmini Stefanović , Nataši Vukićević, Vesni Jovanović, Milici Bursać i svim ostalima iz Roditeljstva Novog Doba na pozivu i sjajnom gostoprimstvu! Bilo mi je zadovoljstvo da budem dio jedne ovako bitne manifestacije koja je pokretač jednog sasvim novog doba u razvoju roditeljske svijesti. Hvala divnim ljudima koji su došli na moje predavanje i svojim prisustvom učinili ga još bogatijim i zanimljivijim.
Hvala od srca AllMe i Neveni Leskovac koji su omogućili da ja danas budem na festivalu 🙂
Rad Roditeljstva Novog Doba možete pratiti na ovom linku https://www.facebook.com/roditeljstvonovogdoba/ gdje ćete naći pregršt informacija koje vam mogu uljepšati život i dati jedan sasvim novi pogled na svijet.
Moja duša je danas ogromna. Hvala na povjerenju i divnom druženju… zahvalna sam od srca :* :* 

Iiiii, konačno! 🙂
Radujem se novim putevima u mom životu i svim onim promjenama koje ću na naše prostore donijeti 🙂
02.04.2017. u 11h održaću predavanje na temu
,,Aware Parenting – Kako da iscjelite i osnažite svoju porodicu”, koje će se održati u okviru ovogodišnjeg festivala RODITELJSTVO NOVOG DOBA 1. i 2. aprila u Beogradu na Adi Ciganliji, u prelijepom prostoru Integra Life Cluba i inspirativnom, prirodnom okruženju.
Festival traje dva dana, od 10 do 19 h.

Koncept koji predstavljam, Aware Parenting, polako se širi svijetom i primjenjujući ga sa svojom djecom iskusila sam predivne promjene koje želim svima!
Više na temu možete pročitati ispod, a o samom predavanju i ostatku programa više u linku ispod. Tamo vas čekaju sjajni predavači, bezbroj korisnih informacija i osvješćujućih uvida.

Zahvalna od srca i do neba Vanja Bokun Popovic na uvidu u Aware Parenting i svoj podršci i guranju ka putu koji mi najviše prija :*
Hvala Nataša Vukićević i Jasmina Stefanovic na pozivu i povjerenju, ogromna mi je čast biti dio jednog ovako velikog i značajnog događaja! Radujem se što su teme svjesnog roditeljstva sve zanimljivije i što podržavate osvješćivanje na globalnom nivou!
Hvala i svima vama koji čitate moje priče i koji dopuštate da do vas dopru… Zbog vas me i dalje ima tu…

Svjesno roditeljstvo (Aware Parenting)

Svjesno roditeljstvo je kreirala Aletha Solter, švajcarsko-američka doktorica razvojne psihologije. Aware Parenting je nastao kombinovanjem njenog iskustva doktora razvojne psihologije i iskustava koje joj je donijelo majčinstvo. Takođe je i osnivač Instituta Svjesnog Roditeljstva koji ima instruktore u 17 država širom svijeta. Napisala je više knjiga od kojih su najznačajnije ,,The Aware Baby’’,,Help children Flourish’’, ,,Tears and tantrums’’, ,,Raising Drug Free Kids’’ i ,,Attachment Play’’.
Svjesno roditeljstvo je pristup koji, prije svega, ističe značaj i ulogu emocija, kako kod novorođene, tako i starije djece, pa i nas odraslih. Cijeli pristup se temelji na principu da su suze najbolji prirodni sistem za iscjeljivanje i da ih, kao takve, ne bismo smjeli prekidati. Suze su najprirodniji put emocija iz tijela ka vani, prirodni anti-stres mehanizam. Naravno, postoji pravilan način kako se beba ,,isplakuje’’, nikako je ne smijemo ostavljati da sama prolazi kroz taj proces, jer na taj način stvaramo nove traume.
Prekidajući plač uzrok stresa ne nestaje. On je i dalje u organizmu stvarajući pogodno tlo za stvaranje mehanizma kontrole emocija (,,Control Patterns’’) koji bebu prati kroz život.
Svjesno roditeljstvo (,,Aware Parenting’’) je pristup koji nam omogućuje da se bolje povežemo sa djecom i nama samima, shvatimo značenje svojih potreba i potreba djeteta, da naučimo kako kroz igru (,,Attachment Play’’) možemo da pomognemo djetetu da se oslobodi trauma, kao i da izazovemo željeno ponašanje kod djeteta.
Ovaj pristup nas uči i kako da prepoznamo zašto na neka ponašanja burno reagujemo (,,Sweet Spots’’), čak iako je situacija, naizgled, bezazlena. Svjesno roditeljstvo nas uči kako da provodimo svjesno vrijeme sa djetetom (,,Present Time’’), što postaje čvrsta baza povjerenja i odnosa koji sa Vašim djetetom gradite.
Postavljanje nježnih granica (,,Lovely Limits’’) dolazi uvijek na kraju igre ukoliko dijete ne želi da prekine igru, ili kada je potrebno postaviti bilo kakvu drugu granicu ukoliko dođe do neželjenog ponašanja. Tada je bitno ostati uz dijete i pokazati mu da smo tu za njega. Plač je nešto što se dešava nakon postavljanja nježnih granica, ali i to je dio procesa koji mora da odradi svoje. Ne treba ga prekidati.

Svjesno roditeljstvo omogućava da:
• Naučite da slušate Vaše dijete sa prisutnošću i ostvarite trajnu i kvalitetnu vezu sa djetetom;
• Pomognete bebama i djeci da oslobode tijelo od stresa. Tako činite da djeca spavaju bolje, mirniji su, strahovi se umanjuju.
• Pomognete djetetu da izbaci neželjena ponašanja kao što su: stavljanje stvari u usta, grickanje noktiju, udaranje, bacanje stvari i sl.
• Prepoznate sopstvene potrebe i potrebe djeteta i naučite da ih ne zanemarujete. Vaše potrebe su jednako važne kao i potrebe Vašeg djeteta. Ovo je ključ srećnog roditeljstva;
• Prepoznate uzroke svog ponašanja i onoga što osjećate, što dovodi do lakšeg oslobađanja od negativnih emocija prouzrokovanih ranijim iskustvima iz djetinjstva;
• Prepoznate i izbacite mehanizme kontrole emocija. Emocije moraju naći put ka vani. U suprotnom rovare po organizmu stvarajući pogodno tlo za poremećaje i bolesti.
• Pronađete saosjećanje za sebe i prestanite sa samokritikom. Vama je potrebna ljubav, kao i Vašem djetetu.

http://roditeljstvonovogdoba.com/glavni-program-na-festivalu-u-nedelju/