Ljubavi koje te iznutra protresu,

i osjetiš da ti fali organ ili dva,

prave velike pukotine na gornjoj kori duše.

Samo da bi kasnije, kada je jednom suzama natopiš,

duša mogla da procvjeta i mirom zamiriše.

Kao nana poslije kiše.


Tatjana Kuljača

Uzrok

Dvije stotine stihova sam morala da napišem,

 da bi me prošao.

I isto toliko imaginarnih svjetova da sagradim, 

da bih te sasvim iz njih iselila.

Mojom stvarnošću provejava uspomena, 

živa poput sokova života koji nas čine ljudima.

I sve nešto mislim, ljubav ta,

 nikada do kraja oživljena,

 a opet, kao sam život živa, 

postojala je samo zbog dvije stotine stihova ovih.

I isto toliko sagrađenih svjetova.

Da je posljedica, zapravo, 

bila samo uzrok ljubavi. 

Nikada ljubav sama.

Zato, sada, izgleda,

kao da je ni bilo nije.

Ni u stihovima.

Niti svjetovima.

Tatjana Kuljača

Sinovi i kćeri naše, budite u miru.

Za vas se krv djedova i pradjedova,

 prašnjavim cestama slijevala.

A vlažna crnica rukama zgrtala.

Porušena zemlja iz pepela dizala.

Krvlju smo branili mir,

K’o najveću svetinju, 

vrijedniju od ijednog čovjeka.

Ubijali smo za život, 

cijeneći naš mir bitnijim od mira tuđeg.

Govorićemo vam, djeco, 

da je život neprestana borba

 i da smo prošli rata dva,

Postajući, u očima vašim,

većim od ratnih proletera.

Prećutali smo….

Gruda zemlje na kojoj ste rođeni,

 prokleta je koliko i voljena. 

Zemlja koja rađa ratnike, 

zemlja je koja neprestano krvari.

A uklesano nigdje nije, 

Da život mora biti borba.

Jer za život moraš biti živ.

za smrt, jednostavno mrtav.

Jaz između smo mi.

Bar vi, djeco, nikada ne spoznajte,

Rat zbog mira.

Zahvalnost, zbog nemaštine.

Znanje, zbog potpunog mraka.

Ljubav, zbog suviše mržnje.

Rađajte se, na ovoj voljenoj, ukletoj zemlji,

Spremni da slobodno dišete,

Makar, mi, kroz krvave dlanove iskrvarili živote,

Za mir, od kojeg ništa vrijednije nije.

Čekam vrijeme da mi vrati komadić duše, koje je davno, ne pitajući, prisvojio sebi.

Držao ga je zatočenog iza vrata čiji je ključ, kao sebično derište, nemarno zaturio.

Nikada mi nije bio potreban neko drugi, da bih i sama bila potpuno biće. Ipak, otkrio je sasvim čudesan način da me za sebe veže. Ukrao je komadić duše koja mu trebala nije.

Postao je njen tamničar, pažljivi čuvar, koji joj s vremena na vrijeme dotura mrvice. A duši, k’o duši, makar bila i samo dijelić njen, to malo dovoljno je.

Poslaću vrijeme, da mi od njega vrati komadić duše. Vrijeme me pušta. U čekanju. Ispašatnju. Kažnjava me dok ne postanem sasvim dovoljno mudra. Da, za neko buduće vrijeme, makar dušu skrijem kad mi se nutrina pomjeri. A grudni koš se otvori.

Da li ću ikada naučiti, za sve buduće živote, da se jedino duša olako ne daje?

Jedino tako, sama, mogu ostati cijela.

Ona
Ona koja te čita.

Ona koja te liječi.

Ona u kojoj prepoznaješ sebe,

Ili samo fragment istog titraja koji ti ne da mira.

Ne znaš da je ona, upravo takoja te je njim izliječila od njega samog.

Baš njim. Ne sličnim, već njim.
Otkuda ti pravo da joj kažeš sve,

Imenuješ razlog svog nemira,

Mnogo poslije nego što ga je i sama naslutila?

Ti u njoj vidiš odušak,

A ona u tebi kaznu,

Koju odleži u tamnici ćutanja na opčinjenost tvoju.
Njen nemir postao je mir.

Kazna koju je skrušeno prihvatila.

I ti i ona, i ona poslije i prije vas…

Dolazile ste ushićene, kao ružan san iz kojeg se nije mogla probuditi.
Saosjećala je s vama.

I voljela vas, uprkos bilo kakvom zakonu Kosmosa.

A jedina ga je znala do u dušu.

Prije svih oklopa i odbrambenih mehanizama duše.
Ona vas žali.

Ona vas voli.

Ona zna da nikada nećete naći mir.

Jer mir ne dolazi s njim.

Samo prokletstvo vječite žudnje.

Besprekidnog traganja.
Sve ste dolazile k njoj, namagnetisane njim.

Njegovom dušom, u njoj, odavno ukotvljenom.

Njim je, kažu, odisala.

Tatjana Kuljača

Analiziraš li ćutanje,

Lako spoznaš da su usne nijeme,

Onda kada se duša grči u vrisku.

Kad zaboli konačnost koju donosi nestajanje.

Odsustvo mirisa.

Zadnjih riječi onih koji nas više nikada po imenu neće nazvati.

Riječi koje su zvučale tako obično,

A neobično i slutljivo danas kada znam da su bile zadnje.

Meni, koja se nikada sa konačnošću mirila nisam,

koliko god sam je prihvatala.

Kao nužno zlo.

Tatjana Kuljača

Neprijatno, poput ledene januarske kapi kad ti klizne niz vrat,

Život umije, tek tako da zaskoči.

Ti poskoči. Uvis, udalj!

Samo izvuci lice iz blatnjave kaljuge, 

jer su je stvorili oni kojima je poniženje drugo ime,

nasilno, đonom, silujući plodnu zemlju, 

praveći mučilište,

umjesto rodilište,

pravdajući se manjkom ljubavi od oca i matere,

zaboravivši kako izgleda  kad im se blato lijepi za lice,

dok im neki skot pridržava tjeme, 

i pušta ih, tek toliko, da dišu,

a ledena kišna kap, klizi im niz vrat.

U trenu kad pomisliš da nema kud niže,

sjeti se,  blato nije za ljude, 

ni za izmišljene staleže. 

Neljudske poretke.

Uspravi se, lice umij’ 

Široko se nasmij’! 

Životu zube pokaži, 

i tlačitelju svom!

Kaljuga nije put, već nemila stanica.

Jedne nauči.

Druge odredi.

Treće, definiše.

Tatjana Kuljača