Noćas niko mirno ne spava. 

Ni duhovi, niti ljudi.

Uspomene i sjećanja.

Ispuštene prilike

i namjerna skretanja.

Dlanovi su učinili toplim

omot albuma sa starim fotografijama.

Izlizalo ih vrijeme.

Sprali su ih dodiri.

A iz njih vrište,

Pred očima vaskrsli dani.

Dok vrijeme prebrzo leti,

Čujem ih, pjevaju o neprolaznosti. 

Ipak, trenutak sve je bliži,

Kada ću biti nijemi svjedok

rađanja noći i smrti jednog dana 

Kad mi prsti zabride 

pod starim fotografijama,

što pojaju o besmrtnosti.

NJUH

Kad sam zakoračila u vagon, tog ljeta devedeset pete, nisam znala da iz njega neći izaći ista. Nije put bio drugačiji. Naprotiv! Kroz prozor su se smjenjivali poznati prizori kuća, njihovi crveni krovovi i smeđi, djeca koja su svakim novim putovanjem bivala za zeru veća.

Uvijek bih na stanicu dolazila među prvima, kako bih odmah ušla u vagon i sjela do prozora iz prosta dva razloga. Prvi je taj što me pogled na poznate krovove i predjele smiruje i stavlja u stanje blagog transa, u kojem prijatno gubim pojam o prostoru i vremenu, što je prijalo dugom čekanju završetka puta. Drugi je taj što sam mrzila da ukrštam poglede sa ljudima koji bi se našli sa mnom u istom kupeu. Jer pogled vodi osmjehu, osmjeh kojoj progovorenoj riječi, a riječ priči koja me uvlači u svoju mrežu iz koje se, radi savladane pristojnosti, ne pokušavam izvući. Facijalna ekspresija bila bi sinhronizovana osjećaju koji se sagovornik želio kod mene da izazove. Za svaki slučaj birala sam mjesto do prozora, pogled kroz godinama pošteno neoribano staklo i neku zanimljivu knjigu. 

            Nisam, oduvijek, bila namćor, niti povučena u sebe. Povlačenje je trajalo postepeno, kako mi se oštrilo čulo koje je umjelo namirisati i razabrati ljudski soj. Ljudi to, naprosto, zovu odrastanjem. Ja sam taj proces poimala mnogo dublje… ne kao prostu prekretnicu između djetinjstva i ogoljene realnosti kojim nas život dočeka. Ovo je bilo nešto mnogo ozbiljnije… Njuh za gen slučajnog sagovornika  sa kojim se nikada milosno uplela ne bih. Isto tako sam umjela osjetiti i najtananiju dušu, koja na smilje miriše. Kad progovori, bude kao topao čaj koji sjuriš niz smrznuto grlo u prazan želudac. Umije te, iznutra. U hladnoj stvarnosti postane toplije.   

Nekada sam se znala otvoriti slučajnim prolaznicima… saputnicima u kupeu voza na višečasovnom putovanju na željeno odredište. Sve do tog jednog putovanja na kojem se nije desilo ništa posebno što bi ga obilježilo, osim da sam skliznula u odraslost. I to osjetno, kao kad te gravitacija vuče da se prizemljiš. Uzemljiš. Pustiš korjenje i  više nikada ne poletiš.

            Nisam davala šansu svemu onome za šta bi moj njuh signalizirao da ne valja. Valjda sam se opekla suviše puta kada bih se oglušila na umutrašnji kompas koji mi je pokazivao da idem hrabro naprijed prema nekome, ili da bježim u drugom pravcu, koliko me noge nose.

            Pustila sam, tog putovanja, sve druge ljude koji su se u mom kupeu smjenjivali na svakoj stanici.  Prepustila sam se zemljinoj teži, koja me je odvukla u zrelost, u kojoj nije bilo mjesta nepoznatim licima i njihovim pričama. Iako sam, dok u taj vagon ušla nisam, bila ona koja ne sudi prije nego što se opeče. No, vajda se i duša jednom opekotina zasiti kada za ožiljke nove više nema mjesta. 

Ožiljci nam, ionako, služe samo za podešavanje unutrašnjeg kompasa i oštrenje njuha za ljude i neljude.